Poput prašine

Misli li tko da je pobožan, a ne obuzdava svoj jezik, nego vara svoje srce, uzalud je njegova pobožnost. (Jakovljeva 1:26)

O Kralju moj, molim se da čuvar ostane na mom jeziku i da ove usne ne izgovore prijevaru.

Ako me drugi proklinju, Oče, šutnja će biti moja reakcija. Podsjeti me da sam samo prašina. Podsjeti me brzo da moja potvrda može doći jedino od Tebe. Da, drugi me mogu odobravati, ali dokle i zašto? Samo Tvoja naklonost ispunjava ovu moju dušu.

Oče, ovaj Duh kojega si usadio u mene navodi me da razmišljam o mnogim stvarima, no ove tri često mi padaju na um: 1. Prvo, Oče, kako je izvanredno da ovaj Duh kojega si usadio u mene nije zadivljen hvalom ljudi. Da, Duh koji me obilježava jedino se doista oživljava Tvojim odobravanjem. O, kako čuvam ovu novu iskru mudrosti. Stvoren sam za ljubav i jedino je Tvoja ljubav prema meni ona čista ljubav za kojom Duh u meni čezne; 2. Drugo, Oče, jest izopačenost ljudi, čak i onih koji sebe nazivaju „braćom.” Kako se brzo okreću. Ti si me svakako upozorio da će se to dogoditi, jer oni to čak smatraju služenjem Tebi (Ivan 16:2); 3. Treće, Oče, jest stvarnost da sam svakodnevna meta za sluge zla koji nikada ne bi razmišljali o gubitku vlastitih života kako bi pronašli Tebe; da, jer nosim Tvoj biljeg. Njihova je svrha uništiti i naškoditi Tvojoj djeci.

Ponovno kažem da, Oče. Podari mi duh poniznosti; neka budem poput prašine svim ljudima kako bih neke od njih mogao pridobiti. Podari mi milost mudrosti da znam kada govoriti, a kada šutjeti. Preklinjem Te, Kralju moj, da mi podariš ovaj najdragocjeniji od darova. Tada ću Ti služiti u tihom klanjanju, čekajući Tvoje naredbe.