Nadnaravna providnost

O Oče, velikodušni su putovi Tvoji. Kako je intiman Tvoj dodir. Kako su misaoni Tvoji obrasci. Pokazao si nam nešto, nešto veličanstveno, koncept koji mijenja život.

Mogu li podijeliti s tobom, čitatelju, što je On učinio? Mogu li ti postaviti pitanje kako bih ti omogućio da doživiš otkrivenje ove tajne?

Kako čovjeka, nesigurnog, koji je cijeloga svog života osjećao odbačenost, natjerati da pusti svoju nesigurnost? Ne još; ima još. Taj je čovjek cijeli svoj život proveo zadovoljavajući vlastite potrebe i braneći se kad god ne bi bio potvrđen ili bi se osjećao odbačenim od drugih.

Postavimo to pitanje ponovno drugim riječima. Kako čovjeka, jednoga koji nije mogao prihvatiti odbačenost ili neodobravanje na pozitivan način, pretvoriti u sigurnog i samopouzdanog čovjeka?

Odgovor: zatvoriš ga u tamnicu i učiniš da ga gotovo svi koje poznaje optuže za zlodjelo. A zatim učiniš da nikako ne može odgovoriti na optužbe. Tako je, nema telefona i nema osobnih posjeta, apsolutno nikakva kontakta. Ugušiš svaku njegovu mogućnost da se brani. Jednostavno mu dopustiš da čuje optužbe bez ikakve prilike za odgovor. Stojiš postrani i gledaš ga u potpunoj agoniji mjesecima.

Zatim, odjednom, on ponovno proživljava bol svoga djetinjstva i sjećanja na to da nikada nije bio dovoljno dobar. Nakon toga dolazi uskrsnuće, gotovo poput rođenja; razvučen je, izobličen, guran i stisnut; to je krvava scena. Baš poput napetosti na licu novorođenčeta; izgleda vrlo bolno.

Kad bi mogao vidjeti njegovu bol, znao bi istinu, ali bol je privatna; nitko je neće vidjeti.

Kako vrijeme prolazi, vidiš kako se smiruje mir, nešto novo što nikada prije nije postojalo. Ovo mjesto mira moglo je nastati jedino zbog nametnute boli, Yahwehove namjeravane, nametnute boli. Vidiš kako se razvija novo stvorenje. Otkrivenje ulazi. Kad bi ti mogao doprijeti, čuo bi razderanoga kako govori: „Učinio sam najbolje što sam mogao. Mislio sam dobro. Griješio sam. To je sve što trenutačno mogu ponuditi.”

No optužitelji nisu gotovi. Više uvreda, više optužbi. I nadnaravna će mu smetnja onemogućiti priliku da se brani. Dopušteno je samo ono što ga optužuje.

Još uvijek u duhovnom porođajnom kanalu, ovaj kojemu će jednoga dana povjerovati, za sada se može samo podložiti pritisku, pritisku protiv svega što viče za samoodržanjem „ja”.

I tada, novo otkrivenje: „Jedino je važno ono što Otac misli o meni; više neću kupovati ljubav. Sada mi je to tako stvarno. Znam da sam još mlad, ali napokon razumijem Njegovu ljubav. Osjećam se novo, svježe i prihvaćeno. Jer On tako kaže, ja sam vrijedan.”

Sada možeš prepoznati ovaj velikodušni Yahwehov obrazac. Zatvoren u tamnicu, On oslobađa čovjeka. Još uvijek u zatvoru, ali slobodan.

I dijelim s tobom, čitatelju, svoje suze, suze u ovome trenutku dok pišem. Pišem ti dok vičem svojom dušom. „Samo Ti, Yahweh; samo si Ti to mogao učiniti. Samo je Tebi bilo dovoljno stalo da ovo učiniš. Samo je Tebi bilo dovoljno stalo da me povrijediš kako bi me mogao iscijeliti. Samo Ti; samo Ti! Ti si ovo učinio; Ti si ovo učinio! Vidim novoga Tebe!

U ljubavi si me slomio; a zatim je došlo nadnaravno iscjeljenje. Cijeli život boli odlazi. Yahshua, volim Te zbog onoga što si učinio. Tvoja prolivena krv djeluje; doista čisti. Bol odlazi, a ljubav je njezina nagrada.”