Suočavanje s bijesom

Počinje pitanjem. Jesi li znao da put prema savršenstvu (um Mesije) otkriva ogorčenost prema Yahwehu? Za neke je ta ogorčenost očita; za druge je skrivena u tajnim kutcima srca. Za sve, kako bi se dosegao visoki poziv, ta se ogorčenost mora suočiti?

Počinje priznanjem da bez Mesije tvoje srce ostaje varljivo iznad svega, i beznadno pokvareno; i da čak ni nemaš priliku to prepoznati bez Njega (Jeremija 17:9). Sve tvoje misli, sve tvoje „ja”, mogu proizvesti jedino potpunu pokvarenost. Čak i ono što smatraš pravednošću nije čišće od prljavih krpa bez Njega (Izaija 64:6). Bolje ćeš razumjeti zašto kad uzmeš u obzir da je, da bi bio smatran savršenim, čak i Yahshua morao priznati: „Ja od sebe samoga ne mogu ništa činiti.” (Ivan 5:30)

Ekvivalent tih riječi za tebe, ljubljeni, bio bi: „Jer znam da u meni (to jest, u mome tijelu) ne prebiva ništa dobro; jadan sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga tijela [ukupnosti misli] smrti?” (Rimljanima 7:18; 24)

Prihvaćanje ove stvarnosti izaziva doživljaj duboke doline u tvojoj savjesti: „Ako sam u najboljem izdanju u stanju sam od sebe proizvesti tek tijelo smrti, misli koje su strašne i izopačene, onda me samo Yahweh može osloboditi od te pokvarenosti.” Tko će me izbaviti od ovoga tijela smrti? Zahvaljujem Svemogućem — kroz Yahshua Mesiju, našega Gospodara! (Rimljanima 7:24-25)

Sve što je sadržano u ovoj misli: „Jadan sam ja čovjek!” potvrđeno je u cjelokupnosti Pisma, a ipak, u određenom trenutku u dolini, ta će misao u tebi roditi bijes za koji nisi znao da postoji, i tu žestinu prema samome Svemogućemu.

Od: „Molim Te, Oče, neka se ne izvrši moja volja. Molim Te, ne dopusti mi ni da pokušam misliti za sebe”; do: „Zašto mi, Oče, još uvijek dopuštaš da mi misli ulaze? Zašto je moja savjest još uvijek svjesna misli koje poriču sve što Ti kažeš da je istinito?” Tvoja će najveća čežnja postati potreba da ne misliš za sebe, i da nikada ne poželiš da tvoja osobna volja uopće uđe u jednadžbu. A ipak, ona uđe!

„Tko će me izbaviti od ovoga tijela smrti?” „Jer znam da u meni (to jest, u mome tijelu) ne prebiva ništa dobro; znam da od sebe mogu proizvesti samo zloću, i kajem se za sve što jesam, a Ti ipak ostavljaš ovu bitku unutar moga uma. Ti i dalje dopuštaš da ta zloća u meni pobjeđuje, da moje osjećaje njome iskvari. Zašto? Zašto me ostavljaš ovakvim? Zašto si prema meni okrutan?”

Ovo su bijesne misli s kojima ćeš se morati suočiti na putu prema savršenstvu. Moraš doći do mjesta gdje ćeš shvatiti da je Njegovo vrijeme za tvoje osobno uskrsnuće (spašeni um) jednako pod Njegovom vlašću kao i sam tvoj otkup. Ovo „zašto” pod Njegovom je suverenom vlašću i bit će otkriveno u Njegovo savršeno vrijeme.

Ovo nije bilo namijenjeno da ti odgovori na „zašto”, ljubljeni, nego da te potakne da izdržiš. Možemo to razumjeti, i mi izdržavamo s tobom.

Evo tvoje meditacije: „Ja sam nabijen na kolac [jer je to bilo i ostaje nužno] s Mesijom i više ne živim ja, nego Mesija živi u meni. Život koji sada živim u tijelu, živim vjerom u Sina Svevišnjega, koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Galaćanima 2:20)