Kad dižemo ruke

Kad dižemo ruke prema Tebi, Abba, što doista namjeravamo? Klanjamo li se? Mislimo li to doista ozbiljno? Je li moguće biti ispunjen strahovima i sumnjom, a ipak se klanjati? Primaš li klanjanje ljudi koji sumnjaju? Kako možemo reći da Te klanjamo i obožavamo, a ne uzdamo Ti se?

Tako je malo Tvoje djece koja žive životom ispunjenim moći i milošću. Je li to razlog zašto dižu ruke prema Tebi? Pokušavaju li nešto povući dolje od Tebe, nešto što im duboko nedostaje u njima samima? Pitam ponovno, Abba; kako Te možemo klanjati, a ne doista Ti se uzdati? Nađi mi čovjeka koji kaže da to čini. Da, Tvoj je Sin naša mjera za usporedbu.

Koliko njih diže ruke moleći za milost? Čini se da je to prikladan razlog da se podignu svete ruke. Je li to klanjanje, Oče? Čini se poput očaja. Je li očaj moć, Oče?

Vjerujemo li doista da je Yahshua umro za nas? Ponekad, ironično, izgleda opipljivije vjerovati da je to bilo za Abrahama, Mojsija ili čak Šaula. Je li to doista za nas? Gdje su oni pomazani Tvojim dodirom, Oče, oni koji su izgubili svoje živote i pronašli Tebe? Tako ih je malo. Zašto, Abba? Zašto? Tvoja su obećanja za sve nas koji kažemo da vjerujemo, zar ne?

Oprosti nam za pomiješanu poruku koju šaljemo, dok dižemo ruke sa sumnjom u srcima. Pomozi nam vjerovati, vjerovati u Tvoja obećanja po Tvojemu Sinu i Tvojemu Ruahu (Duhu). Podari nam vjeru poput gorušičina zrna, Abba (Matej 13:31-32, 17:20). Rodi u nama vjerovanje, Oče, pravo vjerovanje. Učini nam ga stvarnim kako bismo mogli premještati brda (Marko 11:23). Pripremi naša srca (umove) da zbog toga dobro podnose patnju.

Pomozi nam umrijeti za „sebe” kako bismo mogli ponuditi istinsko klanjanje, radi samoga klanjanja, a i radi onih koji se pitaju o vjeri svih koji tvrde da vjeruju ono što tako strastveno propovijedaju i, čini se, tako snažno potvrđuju.