Iako sumnjam, ipak ću vjerovati

Sve tajne života mogu se sažeti u jednoj zamisli—vjeri! Vjerujemo li doista svome Stvoritelju? Uzimamo li Ga doista za riječ? Jesmo li napravili prijelaz od znanja u glavi do vjere, do stvari izvan našega razumijevanja? Drugim riječima, jesmo li se pomaknuli od mogućeg vjerovanja do preciznog djelovanja?

Kad bismo doista vjerovali Stvoritelju, kad bismo Ga doista uzimali za riječ, nikad se ne bismo bojali, nikad ne bismo izgubili radost, i nikad ne bismo sumnjali.

Poznajem vas godinama, braćo i sestre moje. Način čovjeka je u vama. Da, kažete mi da vjerujete, ali ja vam ne vjerujem. Više ne mogu. Vaša vjera nije vam dopustila da prijeđete na drugu stranu; nije postala vjerovanje u djelu. Više ne mogu živjeti s takvim vjerovanjem; moram vjerovati više od toga.

Moj je um usredotočen samo na jednu misao. „Je li se Yahshua ikad zabrinuo zbog nečega? Je li ikad posumnjao u apsolutnu dobrotu Oca?” Ne! Ne! Ne je odgovor; a to znači da se u vrtu, kad je možda bio kušan sumnjati, izborio protiv toga prije nego što se sumnja mogla očitovati.

I ja moram zakoračiti, ne, zapravo skočiti na to mjesto, i priznati svoju sumnju najprije jedini je način da tamo stignem. Znam u svojoj glavi da su Njegovi putovi jedini putovi do života na koji sam pozvan; sada trebam pretvoriti svoje vjerovanje u djelo.

Molim Te, rodi u meni pravu vjeru, Oče. Želim vjerovanje u njegovu najčistijem obliku, vjerovanje koje djeluje. Samo mi Ti možeš pokazati da je sve što kažeš istinito. Pokaži mi da je sve to istinito, Abba. Pokaži mi što ćeš učiniti za onoga tko doista želi vjerovati, onoga tko želi vidjeti svoju vjeru ostvarenu.