Do posljednje pare

„Oprosti nam naše dugove kao što i mi opraštamo svojim dužnicima.” (Matej 6:12) Dug je ono što jedna osoba duguje drugoj, bilo novac, dobra, ili usluge; to je ono što je osoba obvezna platiti drugome, ili izvesti u njegovu korist; to je „stvar” koja se duguje, obveza, ili odgovornost. Ipak, na najdubljoj razini, dug je obveza pravednog života koja se duguje Yahwehu.

Kad ne uspiješ u pravednom življenju, postaješ dužnik Svemogućemu. Možeš biti revan za Yahweha, a da ne razumiješ pravednost koju On zahtijeva. Možeš pokazati neznanje o Njegovoj pravednosti tako što tražiš uspostaviti svoju vlastitu pravednost, umjesto da se podložiš jedinoj pravoj pravednosti. Mesija u tebi jedina je pravednost za svakoga tko vjeruje (Rimljanima 10:2-4). Ovo je biblijski obrazac „iznutra pa onda izvana”. Bilo što manje od pravednog razmišljanja osnaženog Mesijom u tebi mjesto je gdje počinje svaki dug.

Dug ima dva lica: nametanje i zanemarivanje. Svako od njih daje nam profinjeni uvid u metafizički aspekt onoga što je Yahweh doista namjeravao da razumijemo i o tome što je prekršeno i što je oprošteno. Oboje počinju kao mentalne greške i vode do razmišljanja o oskudici, koje se, naravno, završava fizičkim siromaštvom.

Nametanje je teret ili obveza, često opisano kao prijestup. To je teški teret koji nosiš pod teretom vlastite pravednosti. Zanemarivanje je dužnost prekršena nemarom ili nepažnjom. To je izdanak uma koji potpuno zanemaruje istine i zapovijedi Yahwehove.

Iako je cijena „prošlih” dugova (mentalnih zabluda i njihovih fizičkih posljedica) plaćena prolivenom krvlju Yahshua Mesije (otkupljenje), to ne znači da obnova (mentalna i fizička) nije nužan proces (posvećenje). Štoviše, svako nastavljeno nametanje i zanemarivanje, nakon ispovijedanja vjere i obnove, govori mnogo tvome Otkupitelju. Zašto? Jer prihvaćanje Njegova oprosta uključuje i pristanak na odgovornost pred Njegovim standardima.

Osim, naravno, ako vjeruješ da ti tvoje otkupljeno stanje daje neku vrstu „karte za slobodan izlazak iz zatvora milošću”. Ako navikama umanjuješ ozbiljnost svoga izbora da griješiš, „Gdje se grijeh umnožio, milost se još više umnožila (Rimljanima 5:20)”, upravo to i činiš. Zanemaruješ Njegove zapovijedi i kaznu za njihovo kršenje. Što ćemo, dakle, reći? Hoćemo li nastaviti griješiti da bi se milost umnožila? Nipošto! Mi smo oni koji su umrli grijehu; kako još možemo živjeti u njemu? (Rimljanima 6:1-2)

To počinje priznanjem osobne odgovornosti za nametanje i zanemarivanje standarda Yahwehovih. Samo luda gleda na mučenički kolac Mesijin i zaključuje da nastavak grijeha nema posljedica. Tko god je odbacio Moshehov zakon, umro je bez milosti na svjedočanstvo dvojice ili trojice svjedoka. Koliko mislite da netko zaslužuje strože kažnjavanje tko je izgazio Sina Silnoga, tko je prolivenu krv saveza kojom je posvećen tretirao kao nesvetu stvar, i tko je uvrijedio Duha milosti? (Hebrejima 10:28-29)

Njegova je smrt podmirila tvoje dugove, i zbog Njegove smrti svaki se dug mora podmiriti. Hodaj oprezno, ljubljeni; kako ti, koji si umro grijehu, možeš još uvijek živjeti u njemu?