Čovjekov put II

Muškarac i njegova žena ulaze u crkvu. Nakon klanjanja, pastor počinje propovijedati. Žena je posve usredotočena, dok muž drijema. Trudi se ostati budan koliko god može. Ona ga probudi laganim gurkanjem kad se služba završi. Ustaju i odlaze.

Ovaj se isti obrazac nastavlja tjednima. Pastor zapaža muževu sklonost i etiketira ga kao nezainteresirana za duhovne stvari. Pita se zašto uopće dolazi. I drugi u zajednici to su primijetili i pitaju se isto.

Prošlo je nekoliko tjedana od posljednjega puta kad su on i žena zajedno dolazili, kad se ona pojavi sama na službi. Poslije toga pronađe pastora i pita ga bi li mogla s njim porazgovarati. Pastor rado pristaje i brzo pretpostavlja da će razgovor biti o njezinu „nezainteresiranom” mužu. Spreman je poslužiti njezinu srcu koliko god treba.

Kad razgovor počinje, pastor kaže: „Nisam vas vidio u crkvi već neko vrijeme. Kako ste?”

Žena, sa suzama koje joj teku niz obraze, kaže: „Radi se o mome mužu.”

„Da, tako sam i mislio,” odgovara pastor.

Ona nastavlja: „Vidite. On ima rak. Umire. Uzima svoje lijekove i oni ga čine vrlo umornim i pospanim. Sramio se dolaziti i zaspati, pa smo jednostavno prestali dolaziti. Čini se da nema puno vremena preostalo, i htio je da vam nešto kažem. Rekao je da ga je toliko usrećivalo što je mogao doći i vidjeti vas, slušati vas kako propovijedate. Vi ste njegov najdraži učitelj. Zamolio me da vam zahvalim.”

Nikada ne sudi, ljubljeni/a. Nikada ne misli da znaš što se odvija u nekome samo po vanjskom izgledu stvari. Briga zahtijeva vrijeme, i ako si voljan sam sebi postaviti to teško pitanje, boriš li se s brigom za druge?

Iscjeljenje dolazi iz uma, duhovno otkupljena, koji može priznati: „Zapravo mi nije toliko stalo do drugih ljudi koliko bi trebalo; pomozi mi, Yahshua. Daj mi srce (um) kojemu je više stalo do drugih nego do sebe samoga.”

Veće ljubavi nema nitko od ove, da svoj život položi za svoje prijatelje. (Ivan 15:13)